Veliki ignorant

Šturi novinski izveštaji ograničili su se na vest da je 8. jula u mestu čije ime ni Amerikanci ne izgovaraju bez problema (Ojai, Kalifornija), vozeći svoj Harli Dejvidson, stradao Pit Konrad, jedan od najvećih astronauta svih vremena. Glave mu je došao njegov hobi da uživa u brzim kolima, brzim motociklima i, kako je sam govorio, “svemu što može da se kreće”. Čarls Pit Konrad rođen je 2. juna 1930. u Filadelfiji. Pošto je diplomirao na prestižnom univerzitetu u Prinstonu, stupio je u mornaricu i završio nekoliko pilotskih škola, među njima i elitnu mornaričku školu za probne pilote u Patuksent Riveru. Iako je dao sve od sebe da uđe u sada već legendarnu sedmorku prvih američkih astronauta, ipak je bio eliminisan zbog przničavog karaktera i velikog broja gafova koje je priredio lekarima tokom obimnih (često i ponižavajućih) medicinskih testova. Za astronauta je, ipak, izabran septembra 1962. godine, a prva prilika da leti ukazala mu se tek u avgustu 1965. kada je u kapsuli Džeminija 5, zajedno sa Gordonom Kuperom, postavio novi rekord u dužini boravka u kosmosu (191 sat). Bila je to prva velika pobeda Amerikanaca nad Sovjetima u trci za kosmički prestiž.

U septembru 1966. Konrad je imao ulogu komandnog pilota tokom trodnevne misije Džeminija 11. Društvo mu je pravio Dik Gordon, a let je obilovao događajima. Izvedeno je prvo uspešno spajanje sa drugim brodom na orbiti, a ostvaren je i rekord u visini leta od preko 850 statutnih milja. Tokom šetnje po kosmičkom prostoru, Gordon je umalo nastradao, pošto je izgubio orijentaciju tokom lebdenja. Kada mu je puls skočio na 180 otkucaja u minutu, sistem za hlađenje se pregrejao, a njegovo svemirsko odelo se toliko prepumpalo da je Konrad jedva uspeo da ga uvuče kroz tesna vrata kapsule.

GRABEŽ ZA SLAVOM: Stručnjaci kažu da je upravo Konradu bila namenjena uloga prvog čoveka na Mesecu. Prema prvobitnim planovima, njegov Apolo 12 trebalo je da kruniše napore jedne izuzetne generacije pilota i inženjera. Međutim, paničan (i kako će se kasnije pokazati iracionalan) strah da se Sovjeti nalaze na pragu istog cilja i da će se svet vrlo brzo probuditi sa crvenim Mesecom iznad glave, naterao je Amerikance da skrate pripreme i na put dugačak 400.000 kilometara pošalju Apolo 11. Tako su Nil Armstrong i Baz Oldrin za sebe prigrabili skoro svu slavu rezervisanu za prve ljude na Mesecu, dok je Konrad morao da se zadovolji onim što je posle Apola 11 preostalo.

Tako su Al Bin, Dik Gordon i Pit Konrad (kao komandant), krenuli na put u Apolu 12 rešeni da budu bolji i precizniji od svojih prethodnika. Jer, samo su retki iz komande leta znali da je Armstrongovo spuštanje na Mesec bilo blizu katastrofe. Mesto prizemljenja promašeno je za neshvatljivih deset kilometara, a u rezervoarima je, usled oklevanja i nespretnog manevrisanja, ostalo tako malo goriva da je pretila realna opasnost da misija bude ili prekinuta ili okončana katastrofalnim sunovratom na Mesečevu površinu. Ni Konradov let nije prošao bez problema: nedugo pošto se raketa nosač Saturn V sa posadom odlepila od zemlje, u raketu su udarile dve munje, ostavljajući Apolo 12 bez svih električnih podsistema. Ipak, 19. novembra 1969. Konrad je glatko i filigranski precizno spustio mesečev modul Orion u Okean oluja, jedva nekoliko stotina metara daleko od mesta gde se već nalazila sonda Survejer 3. “Opšala! Mali korak za Armstronga ali veliki za mene!”, rekao je Konrad pošto je stao na Mesečevo tle i tako zaradio pet stotina dolara. Naime, poznata italijanska novinarka Orijana Falači se, uoči leta Apola 12, opkladila sa Konradom tvrdeći da mu NASA nikad neće dozvoliti da u direktnom TV-prenosu sa Meseca “odvali” nešto ovako neozbiljno.

Poslednja Konradova misija, 1973. godine, vezana je za opravku svemirske stanice Skajlab koja je bila teško oštećena tokom lansiranja u orbitu. Njegova ekipa provela je 28 paklenih dana u kosmosu pre nego što je pregrejana i demolirana stanica dovedena u funkcionalno stanje. Za iskazano požrtvovanje i hrabrost, Konrad je odlikovan posebnom medaljom časti. Godinu dana kasnije povukao se iz mornarice, napustio kosmički program i posvetio se konstruisanju svemirskog broda koji bi, poput šatla, mogao da se koristi nekoliko puta. U prvo vreme sarađivao je sa Mek Donel Daglasom gde je dugo vremena imao status uglednog potpredsednika kompanije. Međutim, u želji da od sebe napravi prvog preduzetnika u orbiti, Konrad je 1995. pokrenuo sopstvenu firmu čiji je osnovni cilj bio komercijalizacija kosmosa.

ANONIMNOST: I pored četiri leta u vasionu od kojih bar tri spadaju u istorijske poduhvate, Pit Konrad nikada nije uspeo da prigrabi ni delić slave jednog Alana Šeparda, Džona Glena ili Nila Armstronga. Ordenja, tapšanja po ramenu, pompezni TV-nastupi, druženja sa političarima i društvenim kremom... sve je to presušilo nedugo pošto se Apolo 12 vratio na zemlju. U tom pogledu Konrad je podelio sudbinu Čaka Jegera, prvog čoveka koji je leteo brže od zvuka. Oba pilota provela su najveći deo života u skoro potpunoj anonimnosti.

Onda je, sredinom sedamdesetih, Ameriken Ekspres napravio seriju reklama za svoju kreditnu karticu stavljajući u prvi plan ljude čija su lica bila skoro nepoznata širem auditorijumu. Među njima su bili Vilijam Miler, potpredsednički kandidat iz izborne trke 1964. godine, i Mel Blank, čovek koji je pozajmio glas Dušku Dugoušku. Sledeći neke više marketinške zakone, reklamni producenti su smatrali da uz njih odlično pristaje i jedan pravi astronaut. Tako se Konrad ponovo pojavio na ekranima širom Amerike, zračeći svojim prepoznatljivim osmehom kojim su dominirali zubi “na razdeljak”, ironično se pitajući: “Da li me poznajete? Ja sam onaj što je šetao po Mesecu.” Stvari su se, bar nakratko, promenile. “Odjednom”, kaže Konrad, “nisam više mogao ni u klozet da odem a da mi neko ne priđe i ne kaže: ?Hej, momče, pa ja te poznajem!?” Kada je kompanija promenila reklamu, iznenadna slava isparila je brže nego što je došla. Možda baš zbog toga, Konrad o svojoj letačkoj karijeri priča bez mnogo patetike i velikih reči: “Kakva je korist od čestih vraćanja u prošlost? To vam je kao kad slušate propalog fudbalera koji vam po stoti put priča kako je pikao loptu za srednjoškolsku ekipu”. Iako poznat po svojim mnogobrojnim “lovačkim” pričama, Konrad je održao obećanje koje je sebi dao na dan kada je izabran za astronauta: kosmos ga nije nimalo izmenio. “Međutim, to nije ono što ljudi žele da čuju od mene”, kaže Konrad. “Običan svet pati od predrasuda i očekuje da im pričam o koncentraciji, strahu, božanskom proviđenju, ili bogu samom. Mnogo je teže poverovati u istinu. Let na Mesec predstavljao je rutinsku, ugodnu vožnju od početka do kraja. Moj život bio je mnogo ugroženiji tokom popravke Skajlaba morao sam da upotrebim sve svoje znanje i umeće ne bih li posao obavio kako valja. Zato ne želim da izlazim u dvorište samo da bih gledao u Mesec i prizivao uspomene. Dok sam boravio na njemu, moj jedini osećaj bio je da se nalazim na pravom mestu u pravo vreme. I ništa više od toga.”

Tokom prošlogodišnje euforije oko povratka vremešnog Džona Glena u kosmos, Konrad nije mogao da se uzdrži od pomalo ciničnih komentara: “Strpeću se još malo, dok ne dostignem Glenovih 77 godina, a onda će me NASA valjda ponovo poslati na Mesec. Ako neće, napraviću sopstvenu raketu, provozaću se o svom trošku”. Konrad, međutim, u ovome nije uspeo falilo mu je još osam godina. Čovek koji je proveo više od 6500 časova u najopasnijim i najbržim avionima svoga doba, koji je od dosade zaspao na orbiti u otvorenom Džeminiju i ostao živ, a onda šetao po Mesecu kao po plaži, poginuo je tako što je pao sa bicikla.

(Vreme #445)