Crveno pomračenje

“Ako već ne možete da odete na Mesec, treba da odete u Bajkonur”, kažu oni koji su upoznali svu negostoljubivost prirode koja okružuje nekada najveći kosmodrom na svetu. Iz ove stepske ravnice, zimi nepodnošljivo hladne a leti nepodnošljivo vrele, Sovjeti su decenijama lansirali svoje rakete i dalekometne projektile bez straha da će se nakon 5000 milja letelica sručiti na Kinu, Tursku ili Japan. Nebo je ovde najčešće vedro, nema većih gradova u najbližoj okolini, nema radoznalih očiju, usamljenost je potpuna. Za samo nekoliko godina SSSR je odavde put svemira lansirao prvi satelit, prvo kuče, prvog čoveka, prvu ženu i prvu letelicu koja je pogodila Mesec.

Gagarin i Koroljev: Danas nije lako pretpostaviti da je baš ovo mesto bilo poprište jedne od najvećih bitaka za prestiž tokom hladnog rata. Čitavi blokovi stanova, nekada naseljenih inženjerima i astronautima, danas zvrje prazni. Trka u svemiru je okončana, personal redukovan, mnogo opreme je ostavljeno na milost i nemilost ćudima prirode, a nešto od toga čuva se kao spomenik. Recimo “područje 110”, mesto odakle je SSSR trebalo da izvede svoj najveći kosmički uspeh – lansiranje gigantske rakete koja će odvesti prvog čoveka na Mesec.

Sovjetski kosmički program odvijao se u najdubljoj, skoro patološkoj tajnosti. Identitet glavnih inženjera predstavljao je državnu tajnu. Njihovi naučni radovi nisu smeli da se publikuju, njihovi uspesi bili su anonimni, a neuspesi zataškavani. Radilo se u malim, izolovanim komunama daleko od glavnih saobraćajnica. SSSR uz to nikad nije zvanično priznao da je pokušao da odvede svoje ljude na Mesec. Kada je poduhvat propao, uložen je orvelovski napor da se svi tragovi o njemu izbrišu iz istorije.

U poslednjoj deceniji priča je ipak stigla do javnosti. Prva, frizirana verzija objavljena je u Kremlju 1989. godine. Ljudi koji su pre tri decenije učestvovali u ovom poduhvatu danas mogu slobodno da govore o svojim iskustvima. U međuvremenu je CIA deklasifikovala mnoge dokumente i satelitske slike iz tog perioda, i kockice mozaika počele su same da se slažu.

Kada su 12. aprila 1961. uspaničeni saradnici obavestili predsednika Kenedija da Gagarin upravo nadleće Sjedinjene Države, u njemu se smesta probudio takmičarski duh. Obraćajući se potpredsedniku Džonsonu, Kenedi postavlja pitanje: “Imamo li šanse da preteknemo Sovjete ako bismo postavili laboratoriju na orbiti? Da li bi vredelo da obletimo oko Meseca, da na Mesec spustimo raketu, ili da tamo pošaljemo čoveka i vratimo ga nazad? Postoji li neki drugi kosmički program sa spektakularnim rezultatom koji bismo mi prvi ostvarili?”

PRED STADOM OVACA: Verner fon Braun, genijalni nemački konstruktor koji se “dobrovoljno” pridružio američkom kosmičkom programu nakon kolapsa Hitlerove Nemačke i programa Fau-2, objasnio je Džonsonu da samo let na Mesec pruža “fer šanse” za pobedu. Braun je znao da će Sovjetima za tako nešto biti potrebna raketa bar deset do petnaest puta veća od one u koju je seo Gagarin. (jednu takvu raketu upravo su razvijale američke vazdušne snage s Braunom na čelu). I tako je u svom obraćanju Kongresu, 25. maja, Kenedi najavio let na Mesec, stavljajući ovaj izazov na sam vrh liste američkih prioriteta.

U to vreme Mesec nije bio na dnevnom redu SSSR-a. Međutim, najava projekta Apolo zagolicala je maštu Sergeja Koroljeva, najuticajnijeg od svih sovjetskih raketnih konstruktora. Njegov tim, smešten u jednoj artiljerijskoj bazi na periferiji Moskve, već se afirmisao lansiranjem Sputnjika, Gagarina i prve interkontinentalne balističke rakete. Jedna od njegovih letelica prva je pogodila površinu Meseca, druga je poslala prve snimke njegove nevidljive strane.

Koroljev je imao malo iluzija o sistemu kojem je služio. Kada je imao 31 godinu, Staljinov režim ga je optužio za odavanje tajni nemačkim raketašima i poslao ga da robija u rudnicima Kolime. Tek kada je izgubio sve zube i razboleo se od srca, premešten je u avio-radionicu pod kontrolom tajne policije. U to vreme on je bio samo jedan od pet miliona intelektualaca žrtava Staljinove paranoje tokom 1937. i 1938. godine. Posle rata Koroljev je pomilovan i poslat u Nemačku da se dočepa onog dela Fon Braunove naučne zaostavštine koji zapadni saveznici nisu razvukli. Odatle se vratio sa nacrtima projektila Fau-2, od kojih će kasnije napraviti čitavu seriju sovjetskih raketa, toliko dobrih i pouzdanih da ih Rusi i danas koriste.

U svojim memoarima, Nikita Hruščov opisuje utisak koji je Koroljev ostavio na Politbiro nedugo nakon Staljinove smrti: “Neću da preterujem. Ali, kada smo videli modele njegovih raketa i čuli njegova objašnjenja, osećali smo se kao stado ovaca koje prvi put vidi novu kapiju.” Međutim, kada je Koroljev 1964. godine zatražio dozvolu da u astronaute regrutuje jednog novinara, filmadžiju ili pesnika, računajući da će tako povećati javnu podršku za svemirska istraživanja, bio je glatko odbijen. NASA će tek decenijama kasnije shvatiti koliko je važno da u kosmos povremeno šalje učiteljice ili senatore.

Iako je CIA još 1962. godine procenila da će Sovjeti krajem decenije verovatno biti spremni da spuste čoveka na Mesec, elemenata za objektivnu analizu nije bilo. Kenedi je tokom predsedničke kampanje spekulisao sa sovjetskom prednošću u broju nuklearnih bojevih glava, povremeno je dižući na neverovatnih 3000 komada. Poneseni talasom straha od nuklearnog rata, Amerikanci su masovno kopali atomska skloništa. U stvarnosti, SSSR je bio zemlja “čarobnjaka iz Oza”, sa nejakom ekonomijom, gladnom nacijom i svemoćnom birokratijom. Kasnije će se pokazati da su Sovjeti u to vreme imali svega 25 raketa sposobnih da dobace do Severne Amerike, dok je broj stvarno ispravnih bio manji od pet. Ove rakete punile su se gorivom toliko dugo da je svaka od njih mogla biti uništena na zemlji mnogo pre no što poleti. Zato je lako razumeti zašto je Hruščov odbio Kenedijev prelog da se na Mesec krene udruženim snagama. Tokom zajedničkog rada Amerikancima bi možda postalo jasno da Sovjeti blefiraju, da nemaju ni projektile, ni industriju, rečju – da su slabi.

PREKO ARMIJSKIH LEĐA: Vodeći inženjeri SSSR-a bili su potpuno sigurni da su Amerikanci smrtno ozbiljni i da će državno rukovodstvo sada morati nešto da preduzme. Međutim, konsenzusa oko načina primerenog odgovora nije bilo. Jedni su se zalagali za štednju sredstava i izgradnju orbitalne stanice koja bi bila predmet stalne sekiracije čitavog kapitalističkog sveta; drugi su predlagali lansiranje egzotičnih međuplanetarnih letelica; treći, na čelu sa Koroljevom, verovali su u još jednu sovjetsku pobedu, ako treba i na Mesecu. Dok se državno rukovodstvo dvoumilo, svako je vukao na svoju stranu.

Ne treba zaboraviti da su se sovjetski inženjeri sve vreme nalazili u mnogo težem položaju od svojih zapadnih kolega. Dok je američki civilni kosmički program bio uglavnom nezavisan u odnosu na vojni, Sovjeti su angažovali iste fabrike, projektante i lansirne rampe kako za trku u kosmosu tako i za trku u naoružanju. Jedni isti ljudi morali su da pariraju Amerikancima u proizvodnji nuklearnih projektila, krstarećih raketa, bombardera, lovačkih aviona i ostalog vrhunskog naoružanja. Niko nije bio pošteđen svojih vojnih obaveza. Osim toga, sovjetska industrija bila je organizovana po modelu “kompanija-gradova”, prema kojem je lokalna fabrika odgovorna za funkcionisanje gradskih komunalnih sistema, ishranu stanovništva, rad škola, vrtića i bolnica. Dok je Fon Braun razmišljao samo o tome kako da što pre napravi Saturn V i pošalje Amerikance u kosmos, Koroljev se sa državnom birokratijom natezao čak i oko hrane, vodeći tešku političku bitku za svaku kaloriju u porciji.

Samo je neverovatna energija i menadžerska spretnost Koroljeva održavala sovjetski kosmički program u životu. Pošto je Crvena armija jedina raspolagala sredstvima dovoljnim za istraživanja, Koroljev je većinu svojih projekata ostvario preko njenih leđa. Kako kaže general Kerimov, svojevremeno zadužen da motri na Koroljeva: “Ako bismo zatražili raketu za lansiranje tereta od tri tone, on bi napravio jednu koja može da ponese svih sedam i na kraju lansirao Gagarina umesto našeg satelita.” Kada je Koroljev napravio prve crteže džinovske rakete N-1, bio je dovoljno pametan da pretpostavljenima ne kaže kako je u pitanju pogonsko sredstvo za let na Mesec. U pismu Kremlju on ističe da raketa treba da posluži za lansiranje špijunskih satelita, projektila sa više bojevih glava ili nuklearnih borbenih stanica. U februaru 1962, kada je realizacija ideje poodmakla i kada su generali shvatili da će ogromna raketa predstavljati laku metu za Amerikance tokom dugotrajnog tankiranja, Hruščov je odobrio da se ona upotrebi za let ne Mesec. Kada je 1964. postalo jasno da će doći do tumbanja u državnom vrhu, Koroljev nije žalio truda da prevari i njegovog naslednika, Leonida Brežnjeva. Znatno preuveličavajući fon Braunove napore, Koroljev upozorava da bi Amerikanci mogli da se spuste na Mesec već 1967, taman na vreme da pokvare proslavu pedeset godina boljševičke revolucije. To je bilo dovoljno da u avgustu 1964. KPSS objavi tajni dekret kojim se SSSR definitivno uključuje u “bitku” za Mesec.

Već u oktobru su počeli masivni građevinski radovi u Bajkonuru. Koroljev je bio 39 meseci iza Amerikanaca ali je još uvek verovao da može da pobedi. Trebalo je rešiti hiljadu problema, od dizajna modula u kojem će boraviti astronauti do tehnike spajanja letelica u kosmosu i spuštanja na Mesec. Ipak, najveći pojedinačni izazov bila je raketa-nosač N-1, koja je postojala samo na papiru. Kad se tome dodaju neefikasna organizacija isparcelisane avio-industrije SSSR-a i atmosfera surevnjivosti među najvažnijim direktorima i inženjerima, lako je shvatiti zašto je posao odmicao sporo. Osim toga, Koroljev je bio u vrlo lošim odnosima sa Valentinom Gluškom, tadašnjim vodećim konstruktorom velikih raketnih motora, i tu nikakva direktiva “odozgo” nije mogla da pomogne. Gluško je, naime, svojevremeno dao izjavu koja je Koroljeva oterala u Sibir. Iako je priznanje iznuđeno na silu, ono sigurno nije bilo osnova za iskreno prijateljstvo.

HLEBA ILI RAKETA: Koroljev se zato okrenuo konstruktorima avionskih motora koji su imali malo iskustva u raketnoj tehnici. Rešenje sa kojim su oni izašli pred Koroljeva bilo je pravo inženjersko čudo, toliko dobro da ga Amerikanci i danas kupuju od Rusa. Nažalost, motor je bio toliko mali da je u raketu N-1 trebalo ugraditi trideset komada. Niko, ni pre ni kasnije, nije napravio raketu sa više od deset motora. Da bi se koordiniRao rad tolikih pogonskih jedinica bila je neophodna zamašna elektronska “koreografija” koja bi sinhronizovala vibracije motora i stabilizovala čitavu raketu. A SSSR je sa mikroelektronikom kuburio kao i sa hlebom. Roald Sagdjejev, tadašnji šef Sovjetskog svemirskog instituta, kaže da su “pod carevima, i zvona morala da budu velika”: “Članove Politbiroa bilo je lako impresionirati velikim komadima gvožđurije. Za nešto sitno, poput elektronskih mozgova, oni nisu davali ni kopejke.”

I pored toga, kosmički podvizi SSSR-a još uvek su Amerikance bacali u očaj. U avgustu 1962. Sovjeti su lansirali dva kosmička broda istovremeno. Letevši na rastojanju od svega tri milje, stvarali su iluziju koordinisanog leta čitave eskadrile. Samo su malobrojni znali da je ova formacija ostvarena preciznim izborom trenutka lansiranja, bez imalo manevrisanja. “Uživali smo da od Amerikanaca pravimo budale”, kaže Vasilij Mišin, zamenik Koroljeva. Kako je trka za Mesec postajala intenzivnija, Sovjeti su počeli da reskiraju igrajući se životima svojih ljudi. Da bi tri čoveka nekako stala u malecki Voshod, izbačena su svemirska odela i sedišta za katapultiranje. Onda je, marta 1965. godine, u skoro samoubilačkoj misiji Voshoda 2, Leonov napravio prvu šetnju u svemiru. Njegovo mekano odelo se u vakuumu toliko nadulo da više nije moglo da prođe kroz vrata kapsule. Jedva savijajući ukrućene rukave i nogavice, Leonov je, posle dvanaest minuta praćakanja, nekako uspeo da se “raspumpa” i spase živu glavu. Prilikom povratka na zemlju, otkazala je automatika pa su se Leonov i Beljajev spustili koristeći ručne komande. Plašeći se da ne padnu na dalekovod ili, još gore, u Kinu, spustili su se na Ural i proveli čitavu noć smrzavajući se u snegu.

Koroljev se borio i sa konkurencijom u sopstvenim redovima. Vladimir Čelomej, briljantni šef biroa za konstruisanje krstarećih raketa bio je veliki kritičar bustera od trideset motora. Čelomej je imao mnogo realističniji plan za let oko Meseca pomoću skoro savršenog Protona, rakete koju je dizajnirao Valentin Gluško. Krajem 1965. ekspertska komisija dala je prednost Čelomejevom konceptu, ali se Koroljev nije predao. Modifikovao je svoj prvobitni plan tako što je svoj N-1 “ukrasio” elementima Čelomejeve rakete, ponudivši mu saradnju na projektu. Zahvaljujući svojim dobrim vezama sa političarima, Koroljev je još iste godine vratio Mesečev program pod svoje okrilje. Ipak, lični animoziteti bili su jači nego ikad, a ceo poduhvat jedva da je odmakao od početka. Bio je ovo najveći paradoks trke u svemiru: dok su Amerikanci, gladijatori slobodnog tržišta, uspeli da organizuju efikasnu administraciju koja ih je korak po korak vodila ka Mesecu, jednoumni, centralizovani i planski SSSR razdirala je pohlepa ljudi gladnih slave.

KOCKAR: Koroljev je umro od raka 1966, u 59. godini života. Sahranjen je, zajedno sa drugim velikanima SSSR-a, u zidinama Kremlja uz najviše počasti. Dobio je svoje ulice, gradove, čak i jedan krater na Mesecu. Teret trke pao je na leđa Vasilija Mišina, solidnog inženjera, ali bez dovoljno harizme i političkog dara. Ubrzo su Amerikanci preuzeli primat, izvodeći prvi sastanak dva broda u orbiti. Usledile su katastrofe koje su unazadile oba rivala: jedna posada Apola izgorela je tokom treninga, dok je Vladimir Komarov poginuo u Sojuzu 1 čiji se padobran zapetljao. U globalnim proporcijama ništa se nije promenilo. Kada je Apolo 8 na Božić 1968. spektakularno obleteo oko Meseca, bilo je jasno da je trka pri kraju.

”Koroljev je bio kockar”, kaže Sergej Hruščov, sin Nikite Hruščova, nekada inženjer u birou Viktora Čelomeja. “Stalno mi je govorio: 'Taj tvoj stil rada, korak po korak, je skroz pogrešan. Ja napravim raketu, pritisnem dugme, posmatram greške, onda napravim novu raketu, još bolju'. Znajući da su Amerikanci na domak spuštanja na Mesec, naslednici Koroljeva su 21. februara 1969. pritisnuli famozno dugme i lansirali prvu N-1 raketu, bez posade. Posle 68 sekundi, javile su se strahovite vibracije, popucale su cevi za dovod goriva, motori su se pogasili, a raketa se slupala preletevši samo tridesetak milja. Drugi test izveden je 3. jula. Dok je raketa na rampi dostizala punu snagu, jedan od motora je eksplodirao. Sigurnosni sistem uspeo je da pogasi sve preostale motore, osim jednog koji je radio taman toliko dugo da preturi čitavu raketu i izazove strahovitu eksploziju.

Sovjeti su načinili još jedan, očajnički potez ne bi li pretekli Amerikance, makar simbolično. U prvoj polovini 1969. tim stručnjaka radio je skoro bez spavanja na prototipu bespilotne letelice koja bi trebalo da se spusti na Mesec, pokupi nekoliko kamenčića i vratiti se nazad na Zemlju. Robot pod imenom Luna lansiran je 13. jula, kao petnaesti u čitavoj seriji. Taman kada je izgledalo da se sve odvija po planu, Luna nije uspela da aktivira svoju opremu za spuštanje “zaglibivši” se u Mesečevoj orbiti. Nil Armstrong se spustio na Mesec 20. jula 1969. godine, dok se Luna survala na Mesečevu površinu dan kasnije.

Građani SSSR-a nisu imali priliku da uživaju u TV prenosu stoleća. Ovo “zadovoljstvo” bilo je rezervisano za najveće ajkule iz državnog vrha i malobrojne naučnike i inženjere. U vestima državne televizije, dostignuće Apola 11 bilo je tek peta vest po redu, odmah iza pozdrava sovjetskim metalskim radnicima i proslave dana oslobođenja Poljske. Malobrojni optimisti verovali su da je ovo tek početak neke nove, još veće trke. Za većinu, obuzetu čudnom mešavinom zavisti i divljenja, ovo je bio neopozivi kraj nadmetanja. Ostali su samo vicevi, koje su u svom stoičkom maniru, Rusi pravili na sopstveni račun: “Loše vesti, drugovi: sad su i Kinezi sleteli na Mesec. Ali evo i dobre vesti: svi Kinezi!”.

Sovjetima je trebalo dve godine da rekonstruišu razorenu lansirnu rampu pre nego što su juna 1971. po treći put lansirali N-1. Raketa se slupala posle deset milja, prosuvši po stepi na hiljade sitnih delova koje turisti i dan-danas sakupljaju poput delova Berlinskog zida. Ni četvrti put nije bilo više sreće: N-1 je eksplodirao posle 107 sekundi leta. Taman kada su inženjeri pomislili da će iz petog pokušaja čudo Koroljeva od 30 svezanih motora konačno da proradi kako valja, političari su izgubili strpljenje. Na Mišinovo mesto doveden je Valentin Gluško koji je smesta okončao program počistivši ga čak i iz sećanja. Mišin je smenjen i proglašen za žrtvenog jarca. Izriban je pred Centralnim komitetom KPSS-a kao glavni krivac za poraz SSSR-a, da bi na kraju bio otpušten iz službe i izbrisan iz sovjetske kosmičke enciklopedije. Tako su Sovjeti izgubili trku za Mesec, a Vasilij Mišin, danas skromni stanovnik Sjedinjenih Država, kaže sa neskrivenom gorčinom: “Možda bismo i pobedili da smo se ponašali kao istinski komunisti.”

Plati pa lansiraj

Status kosmodroma u Bajkonuru možda najbolje ilustruje trenutno stanje ruskog kosmičkog programa. Svojevremeno su iz ovog zvezdanog grada Sovjeti lansirali oko 150 civilnih raketa po sezoni, dok je današnja ruska cifra bar pet puta manja. Štaviše, Bajkonur se i ne nalazi u Rusiji, već u susednom Kazahstanu. Svojoj ruskoj braći Kazahstanci naplaćuju više od 100 miliona dolara godišnje u vidu naknade za ustupanje dela svoje teritorije i vazdušnog prostora u kosmičke svrhe. Međutim, čak i kad pare “legnu”, Kazahstan servisira ruska lansiranja preko volje, a incidenti izbijaju sve češće. Tako se, nedavno, jedna ruska teretna raketa srušila na kazahstansku teritoriju neposredno nakon poletanja. Lokalne vlasti sada traže drakonsku odštetu od Rusa s obzirom na to da je šire područje Bajkonura kontaminirano rasutim gorivom i raznovrsnim metalnim otpadom. Dok i ovaj novac ne bude uplaćen, Kazahstanci uskraćuju svoju dozvolu za nova lansiranja. Pri tome ih nimalo ne brinu problemi astronauta zatočenih na orbitalnoj stanici Mir kojima je uništena raketa nosila preko potrebnu hranu i gorivo.

(Vreme #447)