Posts

Showing posts from 2016

Svemir u 2016. godini: Od Vidojevice do Lagranžove tačke

Image
“Milutin Milanković” stigao na Vidojevicu Ove godine Srbija je dobila nov nacionalni teleskop i tako se pridružila relativno malom klubu zemalja u kojima postoje uslovi za “ozbiljno” osmatranje neba. Nabavku teleskopa “Milutin Milanković” vrednog milion evra u potpunosti je finansirala Evropska Unija kroz projekat “Belissima”. Neko maliciozan možda bi pomislio da se opet radi o donaciji tipa “Mig-29”, običnoj “kanti” što bi rekao naš premijer, u koju je potrebno uložiti još sto miliona, samo da “upali”. Srećom, nije tako: reč je  o pravom-pravcijatom, novom-novcijatom reflektoru napravljenom u Austriji sa ogledalom prečnika 1,4 metra. Teleskop je, otprilike, dvostruko veći od onih kojima su do sada raspolagali srpski astronomi. Našim astronomima i astrofizičarima mora se odati priznanje da su i do sada, bez obzira na nemaštinu i skromnu opremu kojom raspolažu, držali korak sa svetom, pre svega zahvaljujući neizmernom entuzijazmu i brojnim teorijskim radovima. Sada, međutim, imaju

Od zemlje do zvezda, od zvezda do zemlje

Image
Početkom šezdesetih godina trka u kosmosu bila je u punom jeku. Iako su Amerikanci uložili ogromna sredstva u kosmički program i angažovali milione inženjera i naučnika, izgledalo je da SSSR s lakoćom održava početnu prednost stečenu još lansiranjem "Sputnjika" 1957. godine. Nakon istorijskog leta Jurija Gagarina u "Vostoku" 1961. godine Amerikanci su izveli dva neuporedivo skromnija suborbitalna leta. Alan Šepard i Gas Grisom jesu dosegnuli granicu kosmosa od stotinak kilometara, ali raketni nosač "Redston" nije bio dovoljno jak da bi brod "Merkjuri" napravio čitav krug oko planete. Umesto toga, kapsula sa astronautima vraćala se na Zemlju nedugo nakon poletanja, poput granate ispaljene iz minobacača. RANI RADOVI: Uz to, let Gasa Grisoma umalo se završio katastrofom. Sletanje je, po planu, obavljeno na vodu, ali je onda kapsula iznenada ostala bez vrata tako da je voda nagrnula u unutrašnjost. Grisom se jedva iskobeljao iz kapsule a onda s

Svašta sam video

Image
Čoveka kako hoda po Mesecu. Pad Berlinskog zida. Televizor u koloru i daljinski upravljač. Stefana Milenkovića kako svira na uvce Reganu i Gorbačovu. Majkla Džordana i Maradonu. Titanik i Kursk na dnu mora. Sadama Huseina na vešalima. Pobedu srpskih košarkaša usred Amerike. Američku ambasadu u plamenu usred Beograda. Avion koji nestaje sa sve putnicima i niko ne može da ga nađe. Kineze u Trsteniku i ostalim većim srpskim gradovima. Kineze u kosmosu i indijski satelit na Marsu. Kuma, 1 i 2. Konvertibilni dinar. Internet. Srpski "mercedes". Fabriku čipova "Mubadala". Dobro, to nisam, priznajem. Slike se "Habla". Poraz Amerike u Vijetnamu. Poraz SSSR-a u Avganistanu. Poraz Borisa Tadića od Tomislava Nikolića. Maju Gojković pod hidžabom. Mohameda Alija i Majka Tajsona. Niksonovu ostavku. Černobilj. Srebrenicu. Poplave u Obrenovcu. Tamnu stranu Meseca. Dark Side of the Moon, Pink Floyd. Raspad SSSR-a. Raspad Jugoslavije. Čauše

Let oko sveta bez kapi goriva

Image
Solarni impuls 2 U vreme nastajanja ovog teksta avion “Solarni impuls 2” kojim upravlja kapetan Bertran Pikar započeo je poslednju deonicu puta koja treba da kompletira čitav krug oko planete. Let od Kaira do Abu Dabija, mesta u kome je ova epska avantura i započela, trebalo bi da traje između 2 i 3 dana. Etapa nije nimalo jednostavna: poletanje je obavljeno noću a zbog turbulencija koje se očekuju tokom rute, avion će često morati da leti na preko 10.000 metara visine što znači da će pilot skoro neprekidno morati da nosi masku sa kiseonikom. Osim toga, vazduh iznad užarene pustinje nešto je ređi nego u drugim delovima sveta tako da će elise motora morati da se okreću brže kako bi obezbedile neophodan potisak. Sve to može da utiče na brzinu kojom se pune i prazne baterije. Kako trenutno stvari stoje, ipak nema razloga za brigu. Prva faza poslenje etape protekla je mirno a avion se trenutno nalazi iznad Saudijske Arabije nadomak Persijskog zaliva. Dan je sunčan, baš kako treba. Do

Jesmo li sami u kosmosu

Image
Kad god NASA zakaže konferenciju za štampu bez unapred najavljenog dnevnog reda, baš kao što je to bilo prošle nedelje, laička javnost očekuje samo jedno – konačnu potvrdu da vanzemljaci postoje, da su na putu ka nama ili već među nama i da ratovi zvezda samo što nisu počeli. Po merilima žute štampe ništa drugo ne priznaje se kao naučno otkriće. Čak i oni koji se malo bolje razumeju u način na koji NASA radi i saopštava svoja dostignuća nisu mogli da se otmu utisku da nas očekuje neka senzacionalna vest (na primer, ko su Marsovci koji su usred noći porušili Savamalu). Po ko zna koji put, izašlo je na isto: Marsovci (zasad) ne postoje, i dalje smo beznadežno sami usred kosmosa a Savamalu niko nije ni pomenuo. Ipak, poslednja konferencija NASA još jednom je pokazala da nauka napreduje velikim koracima i da dan kada ćemo imati definitivan odgovor na pitanje “jesmo li sami?” nije više tako daleko. Sada već definitivno znamo da je naš Sunčev sistem samo jedan od nebrojeno mnogo sličnih