Čekajući da budućnost počne
![Image](https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEjQNtxR1tsGj-66anzG78KaoRhpRJBjUu4jdi9woTWsc_tTmVzq_xYF3zY1ZQ0md_tcpUk-Tzz7Lcc-SwWoRKD46cQtUo4S6q030nDiWb4tYJ-SLr-XJUgPhXX2xWmoShdYuGSiDcSKRZ3PGk_nHMKJKDye0uamaG0ydg0erhr2bUFTRr95cZP6fBTD/w640-h360/1.%20Jonski%20motor%20na%20letelici%20_Dawn_.jpeg)
Jonski motor na letelici "Dawn" Kada su se Amerikanci krajem šezdesetih godina prošlog veka uspešno spustili na Mesec i taj podvig ponovili nekoliko puta, izgledalo je da nećemo dugo čekati na neku još ambiciozniju avanturu. Taj optimizam delili su ne samo obični ljudi već i zvaničnici NASA. Među njima prednjačio je Verner fon Braun, genijalni konstruktor nosača “Saturn V”, koji je verovao da razvoj novih raketnih sistema neće stati i da je let ljudi na Mars i druge udaljene objekte u Sunčevom sistemu sledeći logičan korak. Međutim, to vreme ushićenja i razbarušenog optimizma u kome su se sadašnjost, budućnost, realnost i mašta neodvojivo preplitali, vrlo brzo je prošlo. Pola veka kasnije, mi još uvek čekamo da budućnost počne. Jedni bi rekli da je uzrok tome u nedostatku dobre volje kod američkih političara koji su nasledili projekat “Apolo”. Reklo bi se da u tome ima neke istine: Ričard Nikson nikad nije imao Kenedijevu viziju koja je bila duboko utkana u američki kosmički