Neko nas posmatra
![Image](https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEhQ-Q9XBmtXBQvKJq1SkuCxEP8DVFl1x60Vuf0yJ7410C1RyWFtJLs-C-UpljzDYT05x8rEf2eSagKUCtYjJx6Dfo-RFPkuvdCXvxcupKYB8jcdM2ZwFAvoN3p8MNf6Hfg8PhKk7Ak66wsK88vZvM_SoBwUB-pbnZ3xUKVbH9LWXS-zAMfMnW8v51g9ZaA/w640-h360/p6.jpeg)
Nekada davno, dok nije bilo satelita, špijuniralo se avionima. Verovatno najpoznatija letelica koja se koristila u ove svrhe bio je američki U-2 koji, uprokos činjenici da je dizajniran još početkom pedesetih godina prošlog veka, i dalje leti u neznatno izmenjenom obliku. U-2 je inicijalno zamišljen kao avion za osmatranje sovjetskih aerodroma i silosa sa nuklearnim projektilima, korišćen je za nadletanje SSSR-a i Kube, ali je kasnije leteo iznad mnogih drugih kriznih područja u svetu, ponajviše iznad bliskog istoka. U-2 je imao revolucionarno unapređenu optiku i bio je sposoban da na zemlji razluči detalje veličine 30-60 centimetara što je bilo značajno bolje od najboljih kamera tog doba koje su, sa iste visine, imale rezoluciju od 7 metara. Bio je to spor avion više nalik na jedrilicu sa ogromnim, vitkim krilima koja je bila u stanju da ostane u vazduhu i po deset sati uz pomoć jednog mlaznog motora. Avionom se teško upravljalo, teško poletalo i još teže sletalo tako da je svaki let