Bart Ratan pred ciljem

U svetu avijacije nije neobično da međunarodne organizacije i fondacije stimulišu razvoj vazduhoplovstva nudeći bogate nagrade onima koji prvi dostignu određeni cilj. U prvoj polovini prošlog veka bilo je više od stotinu takvih nagrada, a jednu od njih, vrednu 25.000 dolara, osvojio je Čarls Lindberg, prvi čovek koji je preleto Atlantik (1927). Nagrade su imale izuzetno stimulativan efekat na razvoj tada skromne avio-industrije, bizinsa koji u današnje vreme obrće i do 250 milijardi dolara godišnje.

Fondacija Ansari X-prize, iza koje stoje tako moćna (i basnoslovno bogata) imena, poput Pola Alena, jednog od osnivača "Majkrosofta", ustanovljena je da bi promovisala jeftin, jednostavan, masovan i svima dostupan let u kosmos. Fondacija je propisala vrlo striktne kriterijume: da biste podigli 10 miliona dolara, potrebno je da od sopstvenih para (bez državnih donacija) napravite letelicu koja će biti u stanju da tročlanu posadu odnese na visinu od 100 kilometara i to ponovite istom letelicom u naredne dve nedelje. Drugim rečima, potrebno je da za sobom ostavite bar 99% zemljine atomsfere (troposferu, stratosferu i mezosferu) i zađete u kosmos, duboko u jonosferu (ilustracije radi, šatl leti na 3-4 puta većoj visini). Misija liči na nešto skromniju verziju pionirskog leta Alana Šeparda (prvog Amerikanca u kosmosu) koji je 5. maja 1961. godine raketom "Merkjuri-Redston" dostigao visinu od 185 kilometara tokom petnaestominutnog suborbitalnog leta. Konkurencija je velika: za nagradu se trenutno takmiči 26 timova širom sveta, a realne šanse da osvoje nagradu imaju samo dva: kanadski "da Vinči" i američki Scaled Composites.

Kanađani su svoju centralu smestili u Toronto, njihova letelica Wild Fire trenutno je u fazi montaže i testiranja dok su piloti na obuci u simulatorima. Letelica se lansira iz balona punjenog toplim vazduhom, kao pogon koristiti kerozin i tečni kiseonik a na zemlju se spušta upravljivim padobranom. Na projektu su angažovani isključivo volonteri, i do sada je na njemu potrošeno više od 100.000 radnih sati (najveći volonterski projekat u istoriji Kanade).

Rivali iz Scaled Composites su, ipak, bliži osvajanju nagrade. Reč je o firmi koju je 1982. godine osnovao Bart Ratan, legendarni avio-konstruktor, jedan od najvećih inovatora u svetu avijacije. Svaka letelica koju je "potpisao" bila je priča za sebe, uvek originalna, drugačija od svega dotad viđenog, vizuelno neobična, inženjerski smela i, obično, veoma skupa. Ispod njegovog "čekića" izlazile su letelice egzotičnih imena, poput VariViggen, Quickie, Solitaire i Catbird. Njegov "Vojadžer" je u decembru 1986. godine po prvi put obleteo čitavu zemljinu kuglu bez usputnih spuštanja i dolivanja goriva.

Osnovni principi Ratanovih konstrukcija su efikasnost, primena savremenih, ultra-lakih (uglavnom kompozitnih) materijala i racionalno trošenje goriva. Tokom svoje blistave karijere Ratan je dobio praktično sva značajna priznanja koja se dodeljuju izuzetnim avio-konstruktorima: od nacionalne nagrade za izuzetan dizajn (tri puta), preko predsedničke medalje koju mu je dodelio Ronald Regan do nagrade američkog Društva test-pilota.

U međuvremenu, Ratan je prodao svoju firmu ali je u njoj i dalje zadržao mesto glavnog izvršnog direktora. Danas je osvajanju nagrade fondacije Ansari bliži nego ikad. Njegova hiper-moderna kosmička letelica Space Ship One već je u decembru 2003. godine letela brže od zvuka da bi 13. maja 2004. godine dostigla rekordnih 65 kilometara visne iznad pustinje Mohava u Kaliforniji. Letelica je u slobodni let puštena iz specijalno konstruisanog aviona White Knight na visini od oko 15 kilometara, da bi zatim sopstvenim raketnim motorom bila lanisrana u stratosferu. "Leteo sam pravo uvis, velikim ubrzanjem", kaže pilot Majk Melvil, "dok sam gledao kako nebo menja boju iz zemljaski plave u kosmički crnu osećao sam najveće uzbuđenje u životu. Platio bih milion dolara za još jedan ovakav let."

Ozbiljni vazuhoplovni i kosmički izazovi obično nisu problem kada iza njih stanu čitave države sa velikim budžetom. Rusi nikad nisu objavili precizne podatke o parama koje su potrošene tokom svemirske trke šezdesetih godina prošlog veka (budžet je bio praktično neograničen), dok se za Amerikance pouzdano zna da su u to vreme trošili i do 20 milijardi (ondašnjih) dolara godišnje.

Možda zbog toga današnja nagrada fondacije Ansari od 10 miliona dolara za onog ko ponovi Šepardov podvig od pre četiri decenije deluje skromno, naročito ako se zna da će troškovi pobednika biti mnogo veći. Ratanova firma finansira se isključivo privatnim kapitalom, bez para poreskih obveznika, što njegovu misiju čini još težom. Međutim, ako na nagradu dodate i svu slavu koja uz nju ide, uz rezervisano mesto u istoriji letenja, uz sve turiste dubokih džepova spremnih da sednu u Space Ship One i debelo plate "doživljaj svog života" – shvatićete da sama nagrada i nije najvažnija. Bude li uspeha, pare će doći same po sebi.

(Politika)