My Mind is Going...

Priča o Odiseji počinje još 1948. godine kada je Artur Klark poslao svoju kratku pripovetku Sentinel (”Stražar”) na jedan konkurs BBC-a. Prošao je neslavno pošto nije ušao ni u uži izbor. Istu pripovetku Klark će 1964. ponuditi Kjubriku koji je u to vreme razmišljao o snimanju ozbiljnog naučnofantastičnog filma. Tako je počela intenzivna saradnja koja se završila scenarijom i knjigom. Snimanje filma pod radnim naslovom Journey Beyond the Stars otpočelo je u Engleskoj u decembru 1965. Do sledećeg maja su završene sve žive scene, a onda je potrošeno još osamnaest meseci na kreiranje preko dve stotine specijalnih efekata. Budžet filma, koji je odobrio Metro-Goldwyn-Mayer, prvobitno procenjen na šest miliona dolara, na kraju je bio uvećan za još četiri. Ukupno trajanje celokupnog isfilmovanog materijala dvesta puta je duže od trajanja konačne verzije (140 minuta).

TRALJAV START: Originalnu muziku za film pisao je Aleks Nort, kompozitor iz prethodnog Kjubrikovog filma Spartacus. Ispostavilo se da je njegov trud bio uzaludan, pošto je Kjubrik rešio da ostane veran klasičnoj muzici (”Tako je govorio Zaratustra”, “Na lepom, plavom Dunavu”) koju je koristio kao podlogu tokom snimanja, i to pre svega Štrausua čiji se lagani, svečani ritam dobro slagao uz mračnu pozadinu tehnički doteranih kosmičkih scena. Nakon pretpremijere koju su kritičari iskasapili malicioznim komentarima, Klark je, hladan kao stena, izjavio da Odiseja i nije film koji se može razumeti nakon samo jednog gledanja. Ovo je razbesnelo bosove iz MGM-a koji su pisca i režisera zamalo bacili u čeljusti onog lava koji urliče sa njihove špice za crtane filmove. Kjubrik je na kraju morao da izreže skoro sat vremena filma i učini još neke značajne zahvate u samoj priči, ali to ipak nije bilo dovoljno za pristojan početak.

Kada je aprila 1968. godine američka publika premijerno odgledala film 2001: A Space Odyssey, oficijelna kritika ga je dočekala na nož: jedni su tvrdili da je film “beskrajno dosadan, nerazumljiv i komplikovan”, drugi su se ograničili na rutinske komentare koji su odisali apatijom, ignorancijom ili ravnodušnošću, treći su se napadno hvalili kako su pola projekcije prespavali. Međutim, publika se nije dala prevariti i film je ubrzo postao tipičan blockbuster, ostvarivši ogroman profit i pored visokih troškova same produkcije. Bilo je pitanje trenutka kada će neki ugledni američki Topalović smoći snage da javno prizna: “Ljudi, pa ovo i nije tako loše!”. Danas se više niko ne usuđuje da ospori kako je u pitanju klasično delo, jedno od ugaonih kamenova filmske umetnosti, najbolji SF film svih vremena i neprevaziđeno multimedijalno iskustvo.

Prvi deo filma (The Dawn of Man) ne postoji u originalnoj kratkoj priči i u startu je bio zamišljen kao flashback, sećanje jednog od astronauta na daleku prošlost. Pleme australopitekusa, čovekovih predaka, nakon susreta sa crnim prizmatičnim monolitom, shvata kako gole ruke mogu da postanu smrtonosno oružje ako se “produže” krupnim kostima antilope. Ovo će od njih prvo stvoriti mesoždere, a onda i ubice koje će novo oruđe koristiti za obračun sa pripadnicima sopstvenog roda. Čitava evolucija ljudskog roda može se konzekventno izvesti, polazeći od te prve alatke ili oružja, koje egzaltirano bačeno u vazduh, prevodi priču u 2001. godinu. Drugi deo filma predstavlja, u najvećoj meri, ono što je Klark svojevremeno ponudio BBC-u. Hejvud Flojd putuje na Mesec kako bi se u tamošnjoj bazi Klavijus susreo sa super-tajnim otkrićem, prizmatičnim monolitom zakopanim pre četiri miliona godina ispod mesečeve površine. Predmet koji nepobitno dokazuje postojanje jedne druge, čovečanstvu nepoznate civilizacije, oživeće pri svom susretu sa Flojdom, emitujući zaglušujući signal u pravcu Jupitera.

HAL: I tako smo se našli na mamutskom brodu Discovery, na kome se nalaze astronauti Dejvid Boumen, Frenk Pul, trojica neidentifikovanih naučnika u zamrzivačima, i kompjuter HAL 9000 odgovoran za sudbinu cele misije. Svi zajedno hitaju na konačni susret sa nepoznatim (treći deo filma: Jupiter Mission, 18 Months Later). Paradoksalno je da Hal, mašina od koje vidimo samo crvene elektronske oči i čujemo mekane, i pomalo zagonetne rečenice psihološki je najbolje iznijansirani lik u filmu. Kjubrik je prvobitno nameravao da Halov glas poveri Martinu Balzamu, ali se on na probama pokazao kao previše emocionalan. U kombinaciji je bio i komedijaš Džeki Mejsn, koji je kasnije pozajmio svoj glas kompjuteru iz filma Vudija Alena Sleeper. Uloga je, na kraju, poverena Daglasu Rejnu, glumcu klasičnih Šekspirovih uloga, koji je posao odradio za samo dva dana. Kasnije je Rejn bio strašno nesrećan što mu je ova kratka, “nevidljiva” rola postala značajnija od svih ostalih, pa je odbijao da o Odiseji kaže makar i jednu reč.

Ko je Hal? Svakako najjači kompjuter koji je ikad napravljen, potpuno odgovoran za sudbinu broda jedina “osoba” na brodu koja zna tajne detalje putovanja. On je sveprisutan, svevideći i sveznajući: “Ja sam konstantno okupiran i potpuno zauzet ovom misijom, a to je upravo ono čemu jedno svesno biće može da se nada.” Posumnjavši da će nedovoljno savršena ljudska bića ugroziti uspeh Odiseje, Hal će usmrtiti tri hibernirana putnika i Frenka Pula, a onda se ustremiti i na usamljenog Dejva: “Ova misija je suviše važna da bih ti dozvolio da je ugroziš.” Dejv je na kraju prinuđen da isključi kompjuter: u antologijskoj sceni dok, teško dišući od napora, Dejv iskopčava Halove memorijske banke puštajući ih da plivaju kroz vakuum, Hal moli za milost padajući u sve dublju demenciju: “Dejzi, Dejzi, reci mi 'da' / Skoro sam lud, jer volim te ja... “

VASKRSNUĆE: Epilog je poznat: u četvrtom, poslednjem delu filma (Jupiter and Beyond the Infinite), na susret sa trećim monolitom koji lebdi u orbiti Jupitera, Dejv će otići sam. Proletevši kroz zvezdanu kapiju koja će se pred njim otvoriti, jedreći kroz predele iz snova od čije lepote i složenosti staje razum, završiće u nadrealnom apartmanu, svojevrsnom akvarijumu u kome će, kao zlatna ribica, okončati sopstveni život posmatran od superiornih bića oličenih u poslednjem monolitu. Njegova smrt istovremeno je i čin njegovog kosmičkog vaskrsnuća, Dejvid Boumen postaće “dete zvezda”...

Iako su i Klark i Kjubrik u domenu SF-a trezveni realisti zakleti da poštuju naučnu istinu i tehnološke trendove što je više moguće, njihovo predviđanje budućnosti je, ipak, prepuno grešaka. Na pragu trećeg milenijuma Mesec je dalji nego što je bio 1968, kada su astronauti Apola 8 prvi put obleteli oko njega. Ni Rusi ni Amerikanci danas ne poseduju raketu kojom ljudska posada može da preskoči jaz između Zemlje i Meseca. Filmska vizija kosmičkog broda budućnosti pretrpana je prekidačima, dugmićima i polugama, nedostaju tastature, monitori, prozirni kokpiti. Sa druge strane, današnji kompjuteri daleko zaostaju za Halom. Tačno je da računar Deep Blue svake godine igra šah sve bolje i da je nedavno porazio čak i svetskog prvaka. Međutim, optičko čitanje reči sa usana (ključni detalj iz filma) i dalje je čista fantazija, prepoznavanje govora još uvek je u fazi razvoja, a o kompjuterima koji su u stanju da samostalno uče, uvećavaju svoju bazu znanja i formiraju složene logičke relacije između naučenih pojmova da i ne govorimo. Pre trideset godina činilo se da su inteligentni kompjuteri odmah iza ćoška. Današnji računari su brži, veći, moćniji, ali i dalje nepopravljivo glupi, jednosmerni i dosadni kao vaške. Niko još uvek nema recept kako da od njih napravi mašine koje misle i “mudro zbore”.

To, međutim, nimalo ne umanjuje neprolaznu vrednost Odiseje. Svako je, uostalom, film razumeo na svoj način, i svako će na kraju morati da priču zaokruži i objasni kako zna i ume, ukoliko uopšte drži do svog intelektualnog prestiža. Čak i ako vam nije stalo do filozofiranja o budućnosti ljudskog roda, ako vas se tehnološke i ontološke spekulacije ne dotiču, i dalje možete da uživate u sporom ritmu filma, njegovim ispoliranim slikama, savršeno uklopljenom zvuku, oskudnim i bistrim dijalozima. Ostaje uverenje da su Klark i Kjubrik uspeli u nameri da uz svaki odgovor, koji bi se u Odiseji mogao naći, postave još deset novih, težih pitanja. “Neću se svađati sa vašom interpretacijom niti ću ponuditi neku svoju, pošto sam uvek verovao da je najbolje da film govori sam za sebe”, kaže Kjubrik. “Ako je Odiseja dodirnula vaše emocije, vašu podsvest, podstakla vas da razmišljate o mitološkom i religijskom u sebi, onda je film uspeo.”

VELIČINA NEPOZNATOG: Iako se film dotiče mnogih večnih pitanja, jedna tema, ipak, dominira: fenomen kontakta ljudskog roda sa nepoznatim i uzvišenim svetom koji se ne može razumeti našim površnim čulima. Klark kaže da ljudi iz MGM-a, srećom, nikad nisu shvatili kako Kjubrik i on prave religiozan film, inače nikad na njega ne bi potrošili tolike pare. Fascinacija nepojamnom veličinom onog dela kosmosa koji nam je još uvek nedostupan nigde više nije oslikana tako čisto i toplo kao kod Kjubrika. Setite se, recimo, kako to tragično izgleda u holivudskoj limunadi Independence Day: od jednog domaćeg kompjuterskog virusa Marsovcima gaće same spadaju, kao da se širom Mlečnog puta IBM-ovi kompjuteri i Windows 95 prodaju na svakom ćošku. Kjubrikova percepcija nepoznatnog je mnogo realističnija, nalik na iskustva retkih ljudi koji su imali priliku da se sretnu sa Nedokučivim. Tako je Nil Armstrong, prvi čovek koji je hodao Mesecom, po povratku na Zemlju prekinuo svoju briljantnu pilotsku i astronautsku karijeru, kupio dve krave muzare i otišao u američku preriju da od njih pravi puter. Njegov kopilot Baz Oldrin, izuzetan naučnik i oficir, kao da je sleteo u bure sa alkoholom, provodeći ostatak života u ponoru lakih droga i teških depresija. Obojicu je drama najvećeg putovanja u istoriji čovečanstva duboko potresla i delimično izbacila iz ležišta za ceo život. Teško da je Dejvid Boumen mogao da prođe drugačije pri svom susretu sa kosmičkim razumom od čije moći i veličine zastaje dah. Staložena jednostavnost njegovog samovanja, starenja i smrti u stilskom apartmanu iz doba Luja XVI, kao da govori kako je samo jedna prava avantura, jedan istinski doživljaj u životu sasvim dovoljan da se njegov ostatak provede u mirnom i zadovoljnom razmišljanju.

Samouki genije

Kjubrik je rođen u Bronksu, 1928. godine. U ranoj mladosti interesovali su ga džez, fotografija i šah. Zbog loših ocena i navale protežiranih veterana Drugog svetskog rata, nije uspeo da upiše koledž pa se zaposlio kao fotograf u magazinu Look. U slobodnom vremenu odlazi da sluša predavanja na Kolumbija univerzitetu, redovno posećuje kinoteku, ostvaruje ekstra prihode igrajući šah za novac. Od sopstvene ušteđevine snima 1951. svoj prvi dokumentarac: Day of the Fight, a ubrzo zatim još dva: Flying Padre i The Seafarers. Prvi “celovečernji” film napravio je tek pošto je od rođaka i prijatelja pozajmio 13.000 dolara. Kjubrikova filmografija je impozantna: Fear and Desire (1953), Killer's Kiss (1955), The Killing (1956), Paths of Glory (1957), Spartacus (1960), Lolita (1962), Dr. Strangelove (1963), 2001: A Space Odyssey (1968), A Clockwork Orange (1971), Barry Lyndon (1975), The Shining (1980), Full Metal Jacket (1987), i konačno, Eyes Wide Shut (1998). Kjubrik trenutno radi na još dva brojekta: Artificial Intelligence i Aryan Papers. Njegovi filmovi bili su dvadesetak puta nominovani za Oskara u različitim kategorijama. Ipak, dobio je samo jedan, za specijalne efekte u Odiseji. Pomenimo da je ovaj film trebalo da dobije i Oskara za šminku, ali je nagradu te godine odnela Planeta majmuna, pošto su članovi akademije pogrešno smatrali da su Kjubrikovi majmuni pravi.

(Vreme #396)