Uranijum u glavi

“Biće sve manje resursa ako ne izmislimo nešto novo pored solarne energije. Fisiju ili fuziju, ako to ne izmislimo, biće nam sve teže”. Ovim proročanskim rečima se Milan Milutinović, predsednički kandidat udružene levice, obratio udruženim privrednicima kolubarskog kraja i tako vizionarski pokazao put kojim srpska privreda i nauka treba da idu... Kakva drva i ugalj, kakva nafta i ostali bakrači koji prljaju ruke i smrde dok gore – od sada Srbi ima da cede energiju iz čistih atoma. Solarna energija za nas odavno nema tajni, za to Milutinović ne treba da brine. Kud ćete bolji dokaz za to od Zemunske pijace – tezge su prepune kvalitetnih kasapskih kalkulatora sa sve četiri računske radnje kojima ne treba ni baterija ni žica od 220 volti već rade na sunčeve ćelije. Ovo čudo tehnike kod nas može da ima svako, što je najbolji dokaz da je ovde solarna energija ušla u svaki dom.

Međutim, kad su u pitanju fisija ili fuzija, biće da je Milutinović pobrkao one iste lončiće koje je nekad video u rukama Felipea Gonzalesa. Za “izmišljanje fisije” (kako kaže kandidat levice) – malko smo zakasnili, drugi su već pokupili kajmak. Još avgusta 1942. godine, Amerikanci su pokrenuli projekat “Menhetn” na čijem su se čelu našla tri naučnika (Robert Openhajmer, Enriko Fermi i Harold Uri) i jedan armijski general (Lesli Grouv). Decembra iste godine, ispod jednog čikaškog stadiona izvršeno je prvo lančano cepanje atoma (stadion je ostao čitav). Trogodišnja uspešna istraživanja okončana su konstrukcijom prve atomske bombe koja je uspešno “proradila” tj. eksplodirala 16. jula 1945. godine u pustinji Novog Meksika (Alamogordo). Zastrašujuće mogućnosti fisije tragično su iskusili japanski civili samo tri nedelje kasnije. Prvi nuklearni reaktor proradio je 1944. godine u Hanfordu (Vašington) i nije bio napravljen da greje narod ili pravi Teslinu naizmeničnu struju, već se iz njega vadio nuklearni eksploziv. Mirnodopsku nuklearnu elektranu prvi su sagradili Britanci, 1956. godine. Od tada je podignuto nekoliko stotina atomskih centrala, koje su u početku funkcionisale skoro savršeno sve dok nakon nekoliko katastrofa (ostrvo “Tri milje”, Černobil) nije postavljeno škakljivo pitanje bezbednosti.

Kao rezultat svetske antiatomske kampanje i naša zemlja je zakonom zabranila izgradnju fisionih elektrana. Kako će naši naučnici uspeti da izmisle nešto što su drugi izmislili još pre pola veka, a da pri tome ne prekrše zakon koji im takvo pronalazaštvo izričito zabranjuje – ostaje da se vidi. Doduše, ni zakona se ne treba držati kao pijan plota – tako je bar izjavio drug Tito, čovek koji je ostao upamćen po tome što je ubacio prvu lopatu betona u temelj nuklearke “Krško”. Toliko o fisiji.

Na žalost, kada je “izmišljanje fuzije” u pitanju, gospodin Milutinović ne samo da je pobrkao lončiće nego ih je nošen svojom patriotskom vizijom slupao u paramparčad. Fuzija je eksperimentalno osmotrena još tridesetih godina ali su prva istraživanja u vojne svrhe Amerikanci otpočeli mnogo kasnije.

Prva fuziona bomba “Majk” koju je konstruisao Edvard Teler, snage nekoliko miliona tona klasičnog eksploziva, detonirana je na Maršalovim ostrvima, novembra 1952. Na žalost čovečanstva, mirnodopska upotreba energije fuzije još je u povoju i pored silnih para koje se u te svrhe odvajaju. A zašto? Zato što je za ovako nešto neophodno ostvariti temperature od oko 50 do 100 miliona celzijusa uz skoro nezamislivu gustinu fuzionog goriva (izotopa vodonika) i sve to u kontrolisanom prostoru bez zidova. Sovjetski naučnici Igor Tam i Andrej Saharov dali su ideju za reaktor “Tokamak” koji je šezdesetih godina dao prve ohrabrujuće rezultate. Tek tri decenije kasnije, unutar JET reaktora Evropske unije, ostvarena je fuzija snage 1,6 megavata. Najveći uspeh do sada ipak pripada naučnicima sa univerziteta u Prinstonu, koji su 1993. u svom tokamaku dostigli rekordnih 5,6 megavata. Na žalost, i JET reaktor i tokamak “jedu” više energije nego što mogu da proizvedu. I tako će, po mišljenju najuglednijih fizičara današnjice, biti još mnogo decenija jer istraživanja idu sporo a uz to su i enormno skupa.

To je ta energija koju mi treba sad odmah da izmislimo i u koju se uzda gospodin Milutinović. Bankrotirana vlast koja ne može stanove svojih podanika da ugreje do propisane temperature od bednih dvadesetak celzijusa planira kako će da dostigne onu od pedeset miliona. Uz solarne kalkulatore na tezgama zemunske pijace dobićemo uskoro i džepne grejalice na fisiju i fuziju, sa sve toljagom za razbijanje atoma i tutkalom za njihovo ponovno spajanje. Umesto uglja i nafte, naša stovarišta i rafinerije prodavaće uran, plutonijum i vodonik. Biće nam toplo, naročito oko srca. Tako mali Đokica zamišlja energetiku. A energetika je, kako smo već citirali na početku, “uveliko futuristička nauka”. Nego, man'te se ćorava posla, dragi moji. Savetujem – sekiru u šake pa u šumu po drva!

(Vreme #371)